U predvečerje pada zapadnog dijela Rimskog Carstva (476.), velikih političkih previranja i unutarnjih razdora koji su mu prethodili, na istočnom dijelu još uvijek ujedinjenog Carstva ništa manje nije bilo napeto i dinamično kada je riječ o unutarcrkvenim poteškoćama. Naime, u prvoj polovici i sredinom 5. st., unutar Crkve vodile su se oštre i dugotrajne teološke rasprave vezane uz nauk o Marijinu bogomaterinstvu i o dvjema potpunim naravima u Kristu, božanskoj i ljudskoj. Rezultat tih , i ne uvijek miroljubivih, rasprava vidljiv je iz odluka dvaju ekumenskih sabora toga vremena. Treći ekumenski sabor održan 431. godine u Efezu Blaženoj Djevici Mariji službeno je i svečano dodijelio naslov Bogorodica (Theotokos) proglasivši ga obvezatnim za sve kršćane. Dvadeset godina kasnije, sabor je u Kalcedonu 451. godine definirao kristološku dogmu prema kojoj je Isus Krist zaista Bog i zaista čovjek, jedna te ista osoba u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj. Međurazdoblje između ta dva koncila bilo je ispunjeno velikim raspravama i kontroverzijama. Ova knjiga osvjetljava osobito efešku kristološku kontroverziju koja se vodila između antiohijske i aleksandrijske škole i njihovih glavnih predstavnika u razdoblju od 431. do 433. godine što autorica obrađuje na temelju višegodišnje obrade raznih teoloških radova Tomislava Janka Šagi-Bunića. Knjiga je, među ostalim, važna i zbog toga jer niti jedna druga knjiga na hrvatskom jeziku ovoj problematici nije posvetila ni toliko pozornosti ni toliko studioznosti pa je stoga i jedinstvena u nas. A važna je i zbog toga što se sustavno bavi teologijom T.J. Šagi-Bunića.