U Kani za studeni 2018. više je angažiranih tekstova. Tako Josip Grbac piše o stranputicama hrvatskoga zdravstva i navodi: „One žene koje su trpjele bolove bez anestezije tijekom zahvata u hrvatskim bolnicama statistički se vode kao 'uspješan zahvat'. Naravno, jer su žene zahvat preživjele i jer se na njima uspjelo nešto uštedjeti. O Kršćanima u javnosti piše Stjepan Baloban i, među ostalim, navodi: „Kome će vjernik, katolik vjerovati u Hrvatskoj? Svojoj političkoj stranci; prevladavajućem 'mainstreamu' u medijima koji, svjesno ili nesvjesno, ulogu i utjecaj Crkve tumači u isključivo političkom smislu poistovjećujući je s određenom političkom ili političkim strankama; samoproglešenim 'dobrim poznavateljima' crkvenih prilika u Hrvatskoj u civilnim medijima većina kojih će u svojim argumentacijama, što je za svaku argumentaciju upitno, trajno podsjećati na to da su oni katolici, vjernici i stalo im je do dobra vjere i da upravo zbog toga sve to govore, a nerijetko relativiziraju temeljna kršćanska stajališta?“ Tonči Matulić piše pak o fenomenu seksualnih nastranosti i sklonosti kao batini protiv pape Franje. Bono Zvonimir Šagi pita se kako živjeti vrijeme jer „koliko god naše ponavljanja 'činite dobro jedni drugima' pokatkad zvuči tek kao fraza, ipak se bez toga čovjek ne može osjetiti ni u sebi samom istinski sretnim. Amo je dobar čovjek sretan čovjek“, zaključuje on. I u ovome broju Kane čitatelj će naći obilje članaka za svoj intelektualni i duhovni napredak.