Kana, veljača 2015.

Podijeli:

Novi broj Kršćanske obiteljske revija „Kana“ za mjesec veljaču 2015. donosi više članaka posvećenih aktualnim društvenim i crkvenim pitanjima.  Tako se Josip Grbac i Darko Gašparović bave temom odnosa religije i karikature odnosno umjetnosti kao provokacije i religijskih sadržaja, a Tonči Tadić piše o tome kako smo postali „Švicarci na silu“.  „Ne, nikada kršćani neće i ne mogu prihvatiti tezu da se zbog bilo kakve satire ili karikature, bile one usmjerene i protiv najvećih svetinja, smije uništiti i jedan jedini ljudski život (…) Reakcije u muslimanskom svijetu ne mogu se dogoditi u kršćanskome svijetu jer ih evanđelje ne može opravdati. No, isto tako to ne mora značiti da naše kršćanske kriterije smijemo primjenjivati posvuda u svijetu. To što su kršćani u Europi možda svoju vjeru radikalno intimizirali, ne znači da se takvi europski kriteriji mogu primjenjivati posvuda“, piše među ostalim Grbac.  Teatrolog Gašparović u odličnoj analizi secira novo uprizorenje Olivera Frljića u riječkome HNK-u „Hrvatsko glumište“, te među ostalim piše: „Frljić i Blažević ne da nemaju dvojbe o kolaboracionističkoj ulozi Crkve u doba NDH, nego je bezrezervno poistovjećuju s ustaškim režimom. Njihovo stajalište potpuno stoji na tezama knjige Viktora Novaka Magnum crimen (1948.) koja je, predočivši dokumente o suradnji nekih katoličkih svećenika s ustaškim režimom sve do činjenice da su neki svećenici i redovnici bili zakleti ustaše, presudila cijeloj Crkvi za zločin veleizdaje. Koliko je to, ideološkim razlozima vođeno, jednostrano isključivo stajalište, pokazao je cijeli razvoj raspre i polemike oko uloge središnje crkvene i vjerske osobe toga doba, nadbiskupa zagrebačkog bl. Alojzija Stepinca. Ovdje će biti dovoljno upozoriti na knjigu židovske povjesničarke Esther Gitman When Courage Praivaled (2011.), u hrvatskome prijevodu Kad hrabrost prevlada (2013.), gdje su izneseni dosad malo poznati ili posve nepoznati vjerodostojni podatci o spašavanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. Svatko tko je htio mogao se dakle obavijestiti da je u užasu zločinačkoga totalitarnog režima postojao nezanemariv broj ljudi koji su, slijedeći naravni moralni zakon uz rizik za vlastiti život spašavali – i često spasili! – one koji su bili izloženi uništenju. A bijaše među njima ne samo običnih građana i građanki nego i ustaških i domobranskih dužnosnika, župnika, časnih sestara, sve do bl. Alojzija Stepinca koji je jedini od europskih biskupa već od kasne 1942. godine hrabro podizao svoj glas protiv šovinističke i rasističke politike fašističke vlasti.