Ovaj drugi svezak izabranih spisa Josipa Turčinovića razlikuje se od onoga prvoga, naslovljeng „Misao vjere, po tome što je u prvome dijelu dominantan teološki rad dokumentiran spisima koji, uz teologiju i bez obzira na literarnu formu, obuhvaćaju pitanja ekumenizma u nas, povijesnu tematiku i kritiku, dok je u ovome drugome svesku više posvjedočen autorov angažman u crkvenome i širem društvenom okružju njegova vremena i prostora. Turčinović je na samo sebi svojstven način, a i u nas pa i oko nas rijetko pronicav, osjetio da iskustvo i misao vjere trebaju odjeknuti u sasvim konkretnim prostorima vjerničkoga života. Ta misao vjere mora ostaviti odjek upravo u konkretnoj stvarnosti u kojoj je ona i djelotvorna i orijentativna. Usto, ovi su tekstovi svojevrsni dokument vremena jer daju osjetiti ozračje u kojem se događala obnova Crkve u duhu Drugoga vatikanskog koncila. Ta obnova još uvijek nije dovršena pa i ova knjiga daje poticaj takvim zalaganjima i na svoj način u ovoj obljetničkoj godini daje prinos koncilskim nakanama i zalaganjima. Dva sveska Turčinovićevih izabranih spisa i četiri sveska njegovih homilija i drugih kraćih tekstova objavljenih pod naslovom Glas iz Ranjenog i Istrgnute misli za nezaborav bit će poticaj da se priđe analizi i prikazu njegove široke i plodne djelatnosti u pokoncilskom životu naše Crkve od početka II. vatikanskog koncila pa do prevratničke 1989. godine što su, ustvari, kameni međaši Turčinovićeva djelovanja.